Srednjovjekovno naselje Kladanj se pominje u
 Dubrovačkim spisima 1431. godine (2. avgusta) kao
 naselje na putu za Usoru, dok ga fra Marinić u svom
 putopisu iz 1366. godine spominje kao najveće mjesto u
 tuzlanskom kraju, s oko 950 kuća. Prema turskim izvorima,
 Kladanj se prvi puta pominje 1469. godine s Trgom
 "Četvrkovište" na kome se četvrtkom održavao veliki
 sajam. Osim ostataka rimskog puta u Tuholju i
 srednjovjekovnog plemićkog grada Gojsalića, poznatijeg
 kao Gradina, te velikog broja dobro očuvanih stećaka,
 drugih materijalnih ostataka iz srednjeg vijeka nema. Na
 53 lokaliteta nalazi se 436 stećaka, među kojima je 46 u
 obliku sanduka i sjemenjaka koji su od izuzetne kulturno-
 historijske vrijednosti. U okviru Osmanskog carstva Kladanj
 je spomenut 1557. godine kao kasaba u okviru
 Sarajevskog kadiluka, da bi nešto kasnije postao
 samostalan kadiluk, u čiji sastav ulazi i Olovo. U drugoj
 polovini 16. vijeka, Kladanj se pominje kao čaršija u kojoj
 ima hamam i lijepa potkupolna Hadži-Balibegova džamija
 iz 1545. godine, poznatija kao Kuršumlija. Osim Kuršumlije
 i Đurđi-hanumine česme, koja je nakon rušenja Hadim Ali-
 pašine džamije, prenesena pred ovu džamiju, drugih
 značajnih spomenika iz turskog doba nije očuvano, čak ni
 iz stambenog graditeljstva, a uzroke valja tražiti u velikim
 požarima koji su uništavali čitave gradske četvrti, jer su
 bile građene od drveta, a dosta toga je uništeno i u toku
 proteklih ratova.Dolazak Austro-Ugarske na ove prostore
 (1878.godine) je donio mnogo promjena. U to vrijeme,
 općina Kladanj postaje kotar u sastavu Tuzlanskog okruga.
 Novi režim je izmijenio administrativnu i političku sliku koja
 je bila po uzoru u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine.
 Izmijenjen je i sudski/zakonodavni sistem, a promjene su
 se desile i u sferi ekonomskih odnosa. Svrha tih promjena
 bila je prodor austro-ugarskog kapitala, a naročito u
 eksploataciji šuma